Ars longa, vita brevis
Serija slika Darka Bojića predstavlja omaž odabranim velikanima moderne umetnosti, koji sadrži jasnu viziju umetnika o neprolaznosti umetnosti. Bojić je ovu seriju ulja na platnu zamislio kao koherentnu celinu koja u svakom svom segmentu interpretira prepoznatljive ikonične predstave iz opusa uticajnih artističkih figura, koje istorija umetnosti beleži kao inovatore i revolucionare u umetnosti prve polovine XX veka.
Dok posmatramo Bojićev spektar osnovnih boja modernog umetničkog mišljenja, pažnja nam je prvenstveno usmerena ka likovnim citatima iz opusa Dišana, Pikasa, Poloka, Dalija, Maljeviča, Vorhola, Matisa, Magrita i antike. Asocijacija na velike stvaraoce je direktna i nedvosmislena. Umetnik izdvaja amblematske elemente redom - Magritovu lulu, fontanu R. Mutt-a, Vorholovog Mikija, Matisov Plavi akt, Polokove mrlje, Dalijevu goruću žirafu i bistu Apolona Belvederskog - ali ih pritom ne ponavlja doslovno, već ih interpretira na poseban način, čime ovim poznatim slikama daje novu vrednost, novi izraz i pretvara ih u sopstvenu verziju datih simbola, koji sa publikom komuniciraju onako kako je predvideo interpretator. Bojićevi citati su postali nove autonomne predstave, koje, kao i lula u čuvenoj, i ovde citiranoj slici “Varka slika”, više ne čine dela koja citiraju, već samo njihove predstave.
Iz pristupa zadatoj problematici, prepoznaje se autorova sklonost ka konceptualnom, premda je neosporno da je svakoj od inspirativnih figura posvećena naročita pažnja kako bi autor kroz postupak ili preobražaj simbola istakao konkretne umetničke inovacije: magritovsko preispitivanje predstavne vrednosti, koncept readymade-a, vorholovsku ideju savremenog mita, dalijevsko nadrealno, angažovani simbolizam “Gernike”, matisovski svedeni koloristički pristup, polokovski “driping” i kao početak ili kraj - ideal antičke lepote.
Amblematizam svakog od radova je dodatno istaknut pozadinom, koja je u kolorističkom kontrastu sa predstavljenim simbolom, a idejno se oslanja na prethodni rad Danila Bojića. Živo obojeni fon svakog platna je satkan od prepletenih tela lutki neprepoznatljive fizionomije, tmurnog simbola koji umetnik koristi da bi opisao stanje čovečanstva koje prolazi kroz burne i često tragične događaje u XX veku, ali koje takođe simbolišu masovnost bezličnog potrošačkog društva današnjice. Preko slikane humanoidne mase ponete kolektivnom tragedijom, u međuplanu rada, vidimo razasute šahovske figure, pione, koji predstavljaju ljude koji su se nesvojevoljno zatekli u ključnim životnim partijama, i asociraju na važne istorijsko-umetničke trenutke XX veka.
Poznato je da su dela velikana koja Danilo Bojić ovde obrađuje nastala paralelno sa važnim istorijskim događajima, ili čak kao reakcija na društveno-političke okolnosti. Bilo da je originalna predstava bila reakcija na rat ili predosećaj rata, potpuno novi osvrt na umetnost u nama dalekim, a svakako socijalno rigidnijim okolnostima, novi pristup sadržaju, formi ili oboma, umetnik ih je pažljivo i promišljeno izabrao i obeležio kao neke od najupečatljivijih umetničkih dostignuća prethodnog stoleća. Upravo ova činjenica ističe poruku Bojićevih radova da umetnost, originalna i smela, istinski vredna, prevazilazi društvene teškoće, velike zabrane i male podrive i traje uprkos prolaznosti aktuelnog mišljenja, okolnosti, situacija i samog čoveka.
Možda je prava ilustracija ovakvog zaključka rad koji citira antičku bistu Apolona Belvederskog, poznatu svakom studentu slikarstva, svakom ko je učio o umetnosti. Bista je smeštena u moderan, štamparski okvir od isprekidanih linija, koji ne narušava njenu estetiku, dok su umesto šahovskih figura po platnu raspoređene zlatne ribice. Umetnik u ovom delu objedinjuje ideju o vanvremenskom kvalitetu umetnosti, a istovremeno antiku izdvaja od doba modernosti, odloživši je na tiho dno mora, daleko od uzburkane realnosti.
Tehnički sjajno izvedena, ova serija ulja na platnu se odlikuje visokom estetskom vrednošću, do koje je došao predano sledeći sopstveni koncept. Slika je idealna predstava autorove ideje, sadržajno i formalno zaokružena i koloristički puna, što umetnikovoj težnji da kroz sasvim klasičan medij saopšti sopstveno viđenje umetničkog razvoja daje naročit kvalitet.
Ovim sadržajnim i slojevitim tumačenjem jednih od najvažnijih rezultata eksperimentalnih umetničkih praksi prve polovine prethodnog veka, umetnik, pored toga što je učinio poseban omaž velikim imenima moderne umetnosti, napravio je i jedinstven osvrt na fundamentalne umetničke vrednosti. Kroz kompleksnu seriju radova, razrađenim i prijemčivim slikarskim rečnikom Danilo Bojić navodi na razmišljanje o neprolaznom kao suprotnosti svakodnevice.
Ana Bambić Kostov
Razmišljanja o XX veku:
Stvaralaštvo umesto destrukcije
Danilo Bojić sa novim ciklusom ulja na platnu vodi dijalog kako sa svojim uzorima, velikim imenima istorije umetnosti XX veka: Pablom Pikasom, Anri Matisom, Marselom Dišanom, Rene Magritom, Kazimirom Maljevičem, Endijem Vorholom i Džeksonom Polokom, tako i sa njihovim savremenicima, nemim posmatračima i svedocima XX stoleća - lutkama.
I na ranijim Bojićevim slikama provlači se motiv lutke, ali ne dosledno kao u ovom ciklusu slika posvećenom XX veku. Ovde osim što asocira na igru i detinju radoznalost u onom osnovnom značenju, lutka predstavlja i nešto dvosmisleno i licemerno.
Na slici 'Znak', Danilo Bojić platno deli na dve polovine i na jednoj predstavlja stilizovano grafičko rešenje pešaka u beloj boji na crvenoj podlozi, dok na drugom delu slika belu lutku na tamnoj pozadini. Tako lutka postaje simbol prohujalog vremena, vremena u kome su stvari imale taktilnu vrednost za razliku od hladnoće i nedodirljivosti današnje digitalne ere.
Danilo Bojić u pozadinu slika postavlja lutke bez lica i odeće, dok u prvom planu slika asocijacije na neke umetnike koji su po njegovom izboru obeležili XX vek. Na taj način on pravi spisak onoga po čemu želi da zapamti stoleće za nama.
Lutke u kovitlacu vremena, lutke koje se prepliću i okreću zajedno sa velikim istorijskim previranjima. Lutke kao pozadina velikih istorijskih dešavanja. Bezlične lutke kao brojevi ljudi pali u ratovima i velikim katastrofama prethodnog veka. A u prvom planu ono što ostaje da se pamti. Stvaralaštvo umesto destrukcije.
Bez impozantnog Pikasovog platna pod nazivom 'Gernika' istorija umetnosti bi se definitivno drugačije pisala. Ova slika je jedna od najvećih antiratnih himni, ona je urlik 'malog čoveka', nemoćnog pred velikim svetskim previranjima. Ona je i predosećaj o potonjim stradanjima u Drugom svetskom ratu. Danilo Bojić sa ove Pikasove slike iseca jedan od najupečatljivijih delova. Beli krik kao ogoljeni prikaz straha. To je esencija užasa pred nacizmom koji se u Evropi te 1937. već opasno zahuktao. A lutke u pozadini su kolateralna šteta. Tu su i kockice za jamb, koje kao da poručuju: kocke su bačene - sve dalje je istorija!
Gotovo monohromno ultramarin plavo platno pod nazivom 'Matis' predstavlja nam jednu uravnoteženu sliku, što se i očekuje ako znamo da je Bojić posvećuje umetniku koji je bio rodonačelnik fovizma i slikar koji je izjavio da 'umetnost treba da bude udobna kao fotelja'. Među plavim Bojićevim lutkama pluta i jedan Matisov rad - stilizovani ženski akt, tema kojom se ovaj slikar dosledno bavio ceo svoj stvaralački vek.
Smaragdno zeleni kovitlac tela u kombinaciji sa pisoarom u prvom planu nosi naziv 'Dišan'. Ova slika je aluzija na rad Marsela Dišana, velikog preteče konceptualne umetnosti. Nema sumnje da je njegov 'ready-made' pod nazivom 'Fontana' u mnogome pomerio granice moderne umetnosti. Reč je o pisoaru na koji se umetnik potpisao lažnim imenom i poslao na konkurs za izlaganje. Jedini uslov konkursa bio je da umetnik plati participaciju za učešće. Dišanov rad je odbijen, ali je te 1917. izazvao je veliki odjek u američkoj kulturnoj javnosti. Ovaj kontraverzni dadaista je na taj naćin pokazao da se usuđuje da prkosi javnom mnjenju i malograđanskom ukusu publike. Pisoar je bio industrijski proizveden predmet na koji se umetnik potpisao i tim činom stavio tačku na dotadašnje poimanje umetnosti.
Na pozadini od crveno-narandzastih tonova Bojić docrtava lulu kao zaštitni znak Rene Magrita, jednog od najmisterioznijih slikara XX veka. Ovaj belgijski slikar je 1929. naslikao lulu i ispod nje napisao: 'Ovo nije lula', poigravši se time sa našom percepcijom i olakim shvatanjem predmeta, slika i reči. Čini se da Bojićeve lutke u drugom planu ni najmanje ne zanimaju takva filozofska pitanja.
Ruskom slikaru Kazimiru Maljeviču, Danilo Bojić posvećuje platno u kontrastima cinober crvene i crne. Reč je o umetniku velike energije i sposobnosti da od figuracije zaokrene ka potpunoj apstrakciji. U težnji za suprematističkim beskrajem ovaj genije će dostići tačku nepovratnog - 'Beli kvadrat na beloj pozadini'. Za razliku od Maljevičeve potpune apstrakcije Bojić crno geometrijsko telo smešta da lebdi zajedno sa šahovskim figurama u jednom bestežinskom polju prepunom tela crvenih lutaka.
Multiplikovani Miki Maus je je direktna posveta 'ocu pop arta', Endiju Vorholu. Ovaj kontraverzni američki umetnik je nizom seriografija uspeo da prosečnom konzumetu umetnosti dočara prazninu i bogatstvo američke kulture 60-ih godina prošlog veka. Pored Miki Mausa iz ljubičastog vrtloga lutaka izranjaju šahovske figure koje asociraju na poteze velikih političara koji su krojili živote običnih smrtnika.
A američka istorija umetnosti ne bi bila to što jeste da nije Džeksona Poloka, najvećeg gorostasa među slikarima apstraktnog ekspresionizma. Polažući platno na pod on je pomerio granice štafelajnog slikarstva i time pokazao da slika može da se gradi i na do tada neviđen način, prosto 'curenjem' boje. Bojićeva slika po imenom 'Polok' mogla bi da se nazove i 'Boja je pljusnuta', jer je u prvom planu prasak crvene boje na plavim truplima odbačenih lutaka, a ekspresivni zamah četke govori dosta i o temperamentu ovog američkog ekspresioniste.
Iz surove realnosti mračnog XX veka Danilo Bojić izvlači primere umetnika i umetničkih dela koja ne smeju da se zaborave. Ta dela on postavlja u prvi plan i ona se smenjuju kao slajd šou, dok je pozadina ista sačinjena od odbačenih lutaka bez odeće i lica, koje podsećaju na 'male ljude', obične smrtnike.
Hteli to sebi da priznamo ili ne, većina nas je nemoćna da sagleda, a kamoli da menja politička, ekonomska i društvena previranja tako da bivamo samo broj - birači na izborima ili lutke na istorijskoj pozornici. U to ime Danilo Bojić nazdravlja umetnosti kao jednom od načina da se izroni iz sumornog mora prosečnosti!
Dragana Garić,
istoričarka umetnosti
Stvaralaštvo umesto destrukcije
Danilo Bojić sa novim ciklusom ulja na platnu vodi dijalog kako sa svojim uzorima, velikim imenima istorije umetnosti XX veka: Pablom Pikasom, Anri Matisom, Marselom Dišanom, Rene Magritom, Kazimirom Maljevičem, Endijem Vorholom i Džeksonom Polokom, tako i sa njihovim savremenicima, nemim posmatračima i svedocima XX stoleća - lutkama.
I na ranijim Bojićevim slikama provlači se motiv lutke, ali ne dosledno kao u ovom ciklusu slika posvećenom XX veku. Ovde osim što asocira na igru i detinju radoznalost u onom osnovnom značenju, lutka predstavlja i nešto dvosmisleno i licemerno.
Na slici 'Znak', Danilo Bojić platno deli na dve polovine i na jednoj predstavlja stilizovano grafičko rešenje pešaka u beloj boji na crvenoj podlozi, dok na drugom delu slika belu lutku na tamnoj pozadini. Tako lutka postaje simbol prohujalog vremena, vremena u kome su stvari imale taktilnu vrednost za razliku od hladnoće i nedodirljivosti današnje digitalne ere.
Danilo Bojić u pozadinu slika postavlja lutke bez lica i odeće, dok u prvom planu slika asocijacije na neke umetnike koji su po njegovom izboru obeležili XX vek. Na taj način on pravi spisak onoga po čemu želi da zapamti stoleće za nama.
Lutke u kovitlacu vremena, lutke koje se prepliću i okreću zajedno sa velikim istorijskim previranjima. Lutke kao pozadina velikih istorijskih dešavanja. Bezlične lutke kao brojevi ljudi pali u ratovima i velikim katastrofama prethodnog veka. A u prvom planu ono što ostaje da se pamti. Stvaralaštvo umesto destrukcije.
Bez impozantnog Pikasovog platna pod nazivom 'Gernika' istorija umetnosti bi se definitivno drugačije pisala. Ova slika je jedna od najvećih antiratnih himni, ona je urlik 'malog čoveka', nemoćnog pred velikim svetskim previranjima. Ona je i predosećaj o potonjim stradanjima u Drugom svetskom ratu. Danilo Bojić sa ove Pikasove slike iseca jedan od najupečatljivijih delova. Beli krik kao ogoljeni prikaz straha. To je esencija užasa pred nacizmom koji se u Evropi te 1937. već opasno zahuktao. A lutke u pozadini su kolateralna šteta. Tu su i kockice za jamb, koje kao da poručuju: kocke su bačene - sve dalje je istorija!
Gotovo monohromno ultramarin plavo platno pod nazivom 'Matis' predstavlja nam jednu uravnoteženu sliku, što se i očekuje ako znamo da je Bojić posvećuje umetniku koji je bio rodonačelnik fovizma i slikar koji je izjavio da 'umetnost treba da bude udobna kao fotelja'. Među plavim Bojićevim lutkama pluta i jedan Matisov rad - stilizovani ženski akt, tema kojom se ovaj slikar dosledno bavio ceo svoj stvaralački vek.
Smaragdno zeleni kovitlac tela u kombinaciji sa pisoarom u prvom planu nosi naziv 'Dišan'. Ova slika je aluzija na rad Marsela Dišana, velikog preteče konceptualne umetnosti. Nema sumnje da je njegov 'ready-made' pod nazivom 'Fontana' u mnogome pomerio granice moderne umetnosti. Reč je o pisoaru na koji se umetnik potpisao lažnim imenom i poslao na konkurs za izlaganje. Jedini uslov konkursa bio je da umetnik plati participaciju za učešće. Dišanov rad je odbijen, ali je te 1917. izazvao je veliki odjek u američkoj kulturnoj javnosti. Ovaj kontraverzni dadaista je na taj naćin pokazao da se usuđuje da prkosi javnom mnjenju i malograđanskom ukusu publike. Pisoar je bio industrijski proizveden predmet na koji se umetnik potpisao i tim činom stavio tačku na dotadašnje poimanje umetnosti.
Na pozadini od crveno-narandzastih tonova Bojić docrtava lulu kao zaštitni znak Rene Magrita, jednog od najmisterioznijih slikara XX veka. Ovaj belgijski slikar je 1929. naslikao lulu i ispod nje napisao: 'Ovo nije lula', poigravši se time sa našom percepcijom i olakim shvatanjem predmeta, slika i reči. Čini se da Bojićeve lutke u drugom planu ni najmanje ne zanimaju takva filozofska pitanja.
Ruskom slikaru Kazimiru Maljeviču, Danilo Bojić posvećuje platno u kontrastima cinober crvene i crne. Reč je o umetniku velike energije i sposobnosti da od figuracije zaokrene ka potpunoj apstrakciji. U težnji za suprematističkim beskrajem ovaj genije će dostići tačku nepovratnog - 'Beli kvadrat na beloj pozadini'. Za razliku od Maljevičeve potpune apstrakcije Bojić crno geometrijsko telo smešta da lebdi zajedno sa šahovskim figurama u jednom bestežinskom polju prepunom tela crvenih lutaka.
Multiplikovani Miki Maus je je direktna posveta 'ocu pop arta', Endiju Vorholu. Ovaj kontraverzni američki umetnik je nizom seriografija uspeo da prosečnom konzumetu umetnosti dočara prazninu i bogatstvo američke kulture 60-ih godina prošlog veka. Pored Miki Mausa iz ljubičastog vrtloga lutaka izranjaju šahovske figure koje asociraju na poteze velikih političara koji su krojili živote običnih smrtnika.
A američka istorija umetnosti ne bi bila to što jeste da nije Džeksona Poloka, najvećeg gorostasa među slikarima apstraktnog ekspresionizma. Polažući platno na pod on je pomerio granice štafelajnog slikarstva i time pokazao da slika može da se gradi i na do tada neviđen način, prosto 'curenjem' boje. Bojićeva slika po imenom 'Polok' mogla bi da se nazove i 'Boja je pljusnuta', jer je u prvom planu prasak crvene boje na plavim truplima odbačenih lutaka, a ekspresivni zamah četke govori dosta i o temperamentu ovog američkog ekspresioniste.
Iz surove realnosti mračnog XX veka Danilo Bojić izvlači primere umetnika i umetničkih dela koja ne smeju da se zaborave. Ta dela on postavlja u prvi plan i ona se smenjuju kao slajd šou, dok je pozadina ista sačinjena od odbačenih lutaka bez odeće i lica, koje podsećaju na 'male ljude', obične smrtnike.
Hteli to sebi da priznamo ili ne, većina nas je nemoćna da sagleda, a kamoli da menja politička, ekonomska i društvena previranja tako da bivamo samo broj - birači na izborima ili lutke na istorijskoj pozornici. U to ime Danilo Bojić nazdravlja umetnosti kao jednom od načina da se izroni iz sumornog mora prosečnosti!
Dragana Garić,
istoričarka umetnosti
НОВАЯ ПЛАСТИКА
С 27 октября по 10 ноября 2011 г. сербский художник Данило Бойич (Белград) представляет в галерее современного искусства DiDi свой проект «Новая пластика».
Яркие, с налетом глянца, работы этого молодого автора знакомят нас с современными тенденциями живописи Сербии, бывшей социалистической страны.
Искусство Сербии прошло подобный русскому искусству путь развития от соцреализма до актуального направления. Но догмы соцреализма господствовали здесь лишь в течение короткого периода после 1945 года, предоставив затем свободу для полноценного развития абстрактного искусства. Новая фигуративность и поп-арт появились в Белграде после 1960–х гг. как реакция на преобладание абстрактной традиции, именно это послужило отправной точкой для формирования в Сербском искусстве фотореализма и нового классицизма, течений, которые до сих пор остаются популярными среди современных художников.
В своем искусстве сербский художник Данило Бойич выражает собственный взгляд на современную массовую культуру, навязанную американской пропагандой мира потребления. Антиамериканизм присущ многим представителям стран Балканского региона, Балканская война 1999 года не могла не повлиять на негативное отношение в Сербии к США. При этом традиция изобразительной техники, в которой работает Бойич, происходит непосредственно из американской культуры 60-х годов 20 века. Избрав стилистику поп-арта и фотореализма своим основным художественным приемом, Данило Бойич создает собственный выразительный язык, при помощи которого говорит о волнующих его вещах.
Мир в его работах - бездушный, и как будто пластмассовый. Художник часто повторяет на разных полотнах одни и те же образы устрашающих пластиковых кукол. Они являются для него символом человека, вовлеченного поневоле в некую политическую или идеологическую игру.
Некоторые живописные полотна Бойича напоминают монументальные картины периода социализма, где в статичных позах изображены спортсмены или болельщики.
В образах обнаженных девушек, играющих в теннис есть отсылка к древнегреческой эпохе с ее культом человеческого тела, но здесь есть и второй тематический аспект, заставляющий вспомнить известных современных теннисисток, ставших определенным брендом в рекламе и масс-культуре.
Искусство Бойича наполнено беззвучной пустотой, в нем отсутствует любая динамика, любое ощущение присутствия жизни. Почти все работы представлены как стоп-кадры. Тем самым художник призывает зрителя остановиться, посмотреть на застывшую картину нашего суетного мира и задуматься.
Елизавета Шагина
С 27 октября по 10 ноября 2011 г. сербский художник Данило Бойич (Белград) представляет в галерее современного искусства DiDi свой проект «Новая пластика».
Яркие, с налетом глянца, работы этого молодого автора знакомят нас с современными тенденциями живописи Сербии, бывшей социалистической страны.
Искусство Сербии прошло подобный русскому искусству путь развития от соцреализма до актуального направления. Но догмы соцреализма господствовали здесь лишь в течение короткого периода после 1945 года, предоставив затем свободу для полноценного развития абстрактного искусства. Новая фигуративность и поп-арт появились в Белграде после 1960–х гг. как реакция на преобладание абстрактной традиции, именно это послужило отправной точкой для формирования в Сербском искусстве фотореализма и нового классицизма, течений, которые до сих пор остаются популярными среди современных художников.
В своем искусстве сербский художник Данило Бойич выражает собственный взгляд на современную массовую культуру, навязанную американской пропагандой мира потребления. Антиамериканизм присущ многим представителям стран Балканского региона, Балканская война 1999 года не могла не повлиять на негативное отношение в Сербии к США. При этом традиция изобразительной техники, в которой работает Бойич, происходит непосредственно из американской культуры 60-х годов 20 века. Избрав стилистику поп-арта и фотореализма своим основным художественным приемом, Данило Бойич создает собственный выразительный язык, при помощи которого говорит о волнующих его вещах.
Мир в его работах - бездушный, и как будто пластмассовый. Художник часто повторяет на разных полотнах одни и те же образы устрашающих пластиковых кукол. Они являются для него символом человека, вовлеченного поневоле в некую политическую или идеологическую игру.
Некоторые живописные полотна Бойича напоминают монументальные картины периода социализма, где в статичных позах изображены спортсмены или болельщики.
В образах обнаженных девушек, играющих в теннис есть отсылка к древнегреческой эпохе с ее культом человеческого тела, но здесь есть и второй тематический аспект, заставляющий вспомнить известных современных теннисисток, ставших определенным брендом в рекламе и масс-культуре.
Искусство Бойича наполнено беззвучной пустотой, в нем отсутствует любая динамика, любое ощущение присутствия жизни. Почти все работы представлены как стоп-кадры. Тем самым художник призывает зрителя остановиться, посмотреть на застывшую картину нашего суетного мира и задуматься.
Елизавета Шагина